GEOSTAZA KOMIŽA - NAJSTARIJE STIJENE NA JADRANU NASTALE IZ SOLI I LAVE
1. UVODNA PLOČA

Dragi posjetitelji geoistraživači, nalazite se u vulkanskom trokutu na rubu Jadrana, u koji spadaju komiška uvala, te otoci Jabuka i Palagruža, a koje je jedino područje na Jadranu na kojem možemo naći vulkanske stijene. Ispred vas se pruža staza koja vam priča jednu geološku epopeju i objašnjava život Komiže, njenu povijest i običaje.

Naša epopeja počinje prije 220 milijuna godina, u periodu mlađeg trijasa, dok su dinosauri vladali Zemljom. U to doba na području komiške uvale nalazio se aktivni vulkan. Okamenjena lava, vulkanske bombe, pepeo, solne i sedimentne stijene ostaci su ovog vulkana čiji su dijelovi vidljivi i danas.
 
Tijekom perioda krede komiški vulkan je bio prekriven plitkim morem koje je milijunima godina taložilo svoje sedimente. Od tih plitkomorskih sedimenata/vapnenaca izgrađena je većina otoka Visa. Naime, ovaj je vulkan tijekom više milijuna godina, koliko je trajalo ovo geološko razdoblje, postepeno bivao prekriven slojevima sedimentnih stijena. Te stijene, koje su nekoć kilometrima sezale u dubinu, izgradile su Jadransku karbonatnu ploču, koja se odvojila od Afričke kontintentalne ploče te doplutala do današnjeg Jadrana.
 
Tijekom proteklih nekoliko milijuna godina, tektonskim potresima na dubini većoj od pet kilometara oblikovao se veliki podzemni solni dijapir, koji se zbog svoje manje gustoće počeo dizati prema površini, vukavši za sobom blokove pridruženih vulkanskih stijena. Tijekom razdoblja kvartara solni dijapir u obliku velike podzemne gljive napokon izbija na površinu.
 
Istovremeno kiša i more konstantno ispiru dijapir i formiraju komiški zaljev.

2. KAŠTEL KOMUNA

Stoljećima su dalmatinski otoci strepili od gusarskih napada, ali najugroženiji od svih bio je upravo otok Vis, te posebno pučini okrenuta Komiža, koja je još u 16. stoljeću razvila riblju industriju i izvozila velike količine slane ribe u Veneciju. Ta vrlo tražena roba bila je meta gusarskih napada koji su pljačkali komiške ribarske barake pune barila posoljene ribe te zarobljavali ribare koje bi poslije prodavali kao robove za veslanje na galijama.

Predstavnik mletačke vlasti na otoku Hvaru i Visu, providur Ioanis Grimani, uspio je potaknuti mletačke vlasti da podignu obrambenu tvrđavu u komiškoj luci. O tome svjedoči natpis nad nadvratnikom ulaza u tvrđavu, pored venecijanskog grba. Tu je u kamenu urezan tekst u kojem stoji da je kaštel podignut 1585. godine zaslugom providura Ioanisa Grimanija.OPVS CVRA IOANIS GRIMANI COMITIS ET PROVISSORIS SVB ANNO DOMINI MDLXXXV

Ipak, ovaj bi kaštel ostao nedovršen zbog nedostatka državnog novca, da ga nisu dogradili ribari svojim doprinosom od ulova sardela na najbogatijoj ribolovnoj poziciji - u uvali Trešjavac na južnoj obali otoka Biševa. O tome svjedoči natpis urezan u kamen pri vrhu sjevernog zida koji kaže da je tvrđava građena prihodom s bogate ribolovne pozicije Trešjavac (Tresliavac): DEO. GRATIA ICH EST OPERA DI POSTA TRESLIAVAC 1.5.9.2.

Ovo nije samo podatak o kolektivnoj solidarnosti ribara ugroženih stalnim napadima gusara, već i podatak o nevjerojatno razvijenoj ribarskoj industriji u 16. stoljeću kakve nije bilo nigdje drugdje na obalama Jadrana. Tvrđava „Komuna“ u Komiži jedinstvena je u Hrvatskoj po tome što je građena udruženim pothvatom komiških ribara koji su porezom na ulov dali doprinos za dovršetak gradnje ove tvrđave za obranu od gusara.

3. NEPTUN – KOMIŠKA PRIČA O POČECIMA RIBLJE INDUSTRIJE NA MEDITERANU

Stoljećima su komiški ribari lovili sitnu plavu ribu (sardele, inćune, skuše i lokarde) i solili je u drvenim barilima. Prema podatku iz 1873. godine, potrošnja soli za konzerviranje sardela na otoku Visu prelazi 340 tona godišnje, a u Grčku i Italiju izvozi se s ovog otoka oko 20 tisuća barila ili milijun kilograma posoljene ribe.

Slana sardela bila je stoljećima glavna prehrambena namirnica na jedrenjacima. Kako se smanjivao intenzitet plovidbe na jedra, smanjivala se i potražnja za ovim najvažnijim izvoznim proizvodom Dalmacije. Upravo u trenutku smanjivanja tržišta za najznačajniji proizvod dalmatinskih ribara, osniva se prva tvornica za konzerviranje ribe na Jadranu. Prvu tvornicu sardine Fratelli Mardesich osnovala su dva brata Mardešić u Komiži 1870. godine. Bilo je to samo 10 godina nakon što je 1860. godine francuski znanstvenik Louis Pasteur otkrio bakterije, čime je omogućen process pasterizacije, a time i konzerviranja hrane u limenkama. Tvornica Fratelli Mardesich u Komiži utemeljena je 39 godina prije početka industrijskog konzerviranja ribe u SAD-u koja počinje 1909. godine.

Bio je to početak novog razdoblja upovijesti ribarstva Komiže. Ovo ribarsko mjesto u kratkom razdoblju, poslije osnivanja prve tvornice sardina, postaje središtem riblje industrije u Dalmaciji.Od otvaranja prve tvornice ribljih konzervina Jadranu 1870. u Komiži pa do 1911. godine, u Dalmacijije osnovano ukupno 15 tvornica sardina. Vlasnici šest tvornica bili su stranci iz Trsta i Beča, a čak devet tvornica sardina posjedovali su Komižani. Oni su osnivali pogone za soljenje ribe i izvan Jadranskog mora: na španjolskoj obali Atlantika, u Galiciji kod Finisterre-a, a taj pothvat organiziranog industrijskog lova i soljenja ribe od devedesetih godina 19. st. do početka I. svjetskog rata predstavlja početak razvoja riblje industrije u Španjolskoj.

4. KAMENICE - PRIČA O VODI I DOLASKU PAPE ALEKSANDRA III

Geološka podloga Komiške vale omogućuje zadržavanje vode u podzemlju. U gradu Komiži ima niz bunara pitke vode, a voda izvire na samom rubu obale, na komiškim plažama. Ovi izvori pitke vode omogućavali su život i pridonijeli tome da ova prostrana uvala na jugozapadnoj obali Visa postane nezaobilazna postaja na takozvanom Diomedovom putu, odnosno transjadranskom plovnom putu poznatom još od vremena antičkih moreplovaca.

Plaže u komiškoj uvali, s izvorima žive vode, bile su važne starim moreplovcima zbog snabdijevanja pitkom vodom. Znali su to i zapovjednici flote pape Aleksandra III kada su papinim galijama pristali u komišku uvalu na putu iz Vieste (Italija) prema Veneciji 10. 03. 1177. godine. To je razlog koji upućuje na veliku vjerojatnost da su upravo na ovu plažu pristale Papine galije, ne samo zbog opskrbe svježom vodom već zbog toga što je od plaže Kamenice vodio put direktno prema benediktinskom samostanu na brijegu, kamo se uputio Papa sa svojom svitom u posjet benediktinskoj braći čiju je crkvu Svetog Nikole posvetio. Taj put s ove plaže vodi kroz zanimljiv geološki krajolik lave andezita i crnih kamenih kugli (vulkanskih bombi) koje svjedoče o otvorenoj vulkanskoj erupciji.

5. OKAMENJENA LAVA I ŠARENI „CVJETOVI“ MINERALA

Prije više od 200 milijuna godinana ovom području bjesnio je vulkan. Rastaljena lava iz zemljinog plašta kroz duboke lomove kamene kore prodirala je na površinu, gradeći vulkanske brežuljke brzim hlađenjem. Tako su nastale vulkanske stijene bogate mineralima. Prehnit, najljepši od minerala, kroz plinove i pare kristalizirao je u mineralne cvjetove vidljive upravo ovdje, na Kamenicama. Osim mineralnim cvjetovima, ova okamenjena lava oplemenjena je malim količinama zlata koje u ovakvom prirodnom okruženju nemaju ekonomski značaj.

6. VULKANSKE BOMBE NA OBODIMA PRADAVNOG VULKANA

Vulkan koji se nalazio u komiškom zaljevu prije 220 milijuna godina je izbacivao lavu erupcijama visoko u zrak. Lava rotacijom kroz zrak poprima kuglaste oblike koji padajući u vulkanski pepeo formiraju vulkanske aglomerate, mješavinu vulkanskih bombi i vulkanske prašine. Upravo su Kamenice mjesto kontakta vulkanskih tufova, andezitnih lava i vapnenaca. Zahvaljujući toj činjenici Komiža i cijeli otok Vis imaju zalihe pitke vode. Vodonepropusne andezitne lave zadržavaju vodu koja prodirući kroz vodopropusne vapnence i tufove, saturira stijenske pukotine i pronalazi svoj izvor na ovoj plaži. Ovakvi izvori davali su Komiži sigurnost od suša i ovisnosti o gustirnama. Pitka voda u Komiži bila je dostupna u bunarima i na izvorima, u usporedbi s ostalim dalmatinskim gradovima, zbog čega je Komiža imala u prosjeku znatno manje gustirni.

7. VULKANSKO POLJE

Erodirane naslage mulja i pepela iz duboko zakopanog vulkanskog bazena

Vulkanski marinski bazen bio je plitkomorski okoliš idealan za taloženje soli, vulkanskih izljeva i različitih tipova morskih muljeva. Karbonatni muljevi očvršćavanjem su postali dolomiti i vapnenci, glinoviti muljevi pretvorili su se u lapore, a od muljeva s većim sadržajem vulkanskog pepela nastajale su piroklastične stijene (tufovi i tufiti). Tijekom vremena ove su stijene najprije bile ukopane duboko u Zemljinu koru, a potom izdignute ponovno na površinu, procesom uzdizanja solnog dijapira.Ovaj proces izbijanja na površinu rezultirao je njihovim razlamanjem i boranjem te snažnom površinskom erozijom koja je odtih mekših stijena napravila veliku uvalu u području grada Komiže, s plodnim komiškim poljem koje je bogato vulkanskim mineralima. Uvala je nakon zadnjeg ledenog doba preplavljena morem, uslijed čega je nastao Komiški zaljev.

8. IZVOR DRAGOVODA

Komiški vodovod sagrađen je 1964. godine. Prije nego što je voda vodovodnom mrežom potekla u komiške kuće najteži posao žena bio je nošenje vode za potrebe domaćinstva. Većina kuća nije imala bunare ni cisterne za kišnicu pa su žene morale prenositi u velikim metalnim posudama (grotac) i do 30 litara vode na način da podignu rukama posudu na glavu te je tako nose s bunara do kuće. Upleli bi od vune ili starih krpa podmetač koji bi stavili na glavu, a na podmetač posudu za vodu i tako nosile. Bunari su bili mjesta gdje su se žene okupljale i čekale red za vodu jer ih je bilo puno, a u ljetnim mjesecima je voda slabo pritjecala pa je valjalo dugo čekati red. To je bila prilika za pričanje priča tako da su bunari bili mjesta društvenog života žena gdje su se pripovijedale priče ne samo o stvarnim događajima već i izmišljene i fantastične priče o nadnaravnim bićima i pojavama.

U ljetnim mjesecima voda je sporo dotjecala u bunar Dragovoda pa su neke žene i po noći odlazile po vodu jer po noći nije trebalo čekati red. Put od Komiže do Dragovoda vodi pored groblja pa su bile rijetke žene koje nije bilo strah mrtvih. Te žene uštedjele bi vrijeme jer bi po noći donijele vodu na glavi s Dragovoda za svoju obitelj te bi pričale fantastične priče o susretu s mrtvima ili nadnaravnim pojavama koje su doživljavale. Te su priče usmenom predajom prenošene mlađim generacijama. To je potrajalo sve dok nije sagrađen vodovod sa izvora Pizdica koji je omogućio Komiži veliku civilizacijsku promjenu i oslobodio žene najtežeg posla u domaćinstvu – nošenja vode.

9. MUSTER - PRIČA O SPALJIVANJU BRODA

Crkvu sv. Nikole podigli su benediktinci koji su i na Svecu i Biševu imali svoje samostane. Ti samostani podignuti su na benediktinskom putu koji vodi od poluotoka Gargano preko Palagruže i Komiže do istočne obale Jadrana i obrnuto. Tim je putem i kršćanstvo stiglo s Apeninskog poluotoka do istočne obale Jadrana, a ova crkva, i nekadašnji benediktinski samostan fortificiran za obranu od gusara, najvažnija je postaja na benediktinskom transjadranskom putu. Ovu crkvu posjetio je papa Aleksandar III dana 10.03.1177. godine i o tom događaju svjedoči zapis na kamenoj ploči unutar crkve.

U svetištu je veliki drveni oltar iz sredine 18. st. Općenito, drveni oltari u Musteru i drugim otočkim crkvama predstavljaju najcjelovitije poglavlje renesansnog i baroknog drvorezbarstva u Dalmaciji. U podu crkve koja je s vremenom postala župna i grobišna, nalaze se nadgrobne ploče drvenih komiških familija Vitaljića, Mardešića, Marinkovića i dr.

U Komiži sačuvan je do danas običaj spaljivanja žrtvene barke na dan sv. Nikole 6. prosinca. Komiža je stoljećima vezana za more te je njenim ribarima brod više od običnog sredstva za plovidbu i ribolov. Brod je član obitelji, živo biće koje se rađa i krsti, a kada umre, onda se sahranjuje spaljivanjem ispred crkve zaštitnika pomoraca sv. Nikole na brijegu iznad Komiže.

Vatra zatvara jedan životni ciklus broda i otvara novi. Iz pepela spaljene barke rađa se nova. Ritam života određen je umiranjem i rađanjem. Staro znanje brodogradnje preuzimali su novi brodograditelji. Nevidljiva nit iskustva i tradicije povezivala je kroz povijest mnoge generacije. Danas je ta veza prekinuta. Današnje komiške falkuše posljednje su barke koje su u Komiži “rođene” iz tog žrtvenog ognja.

10. SUHOZID – KAMENI RUKOPIS

Postoji na svijetu zid mnogo duži od onoga koji se smatra najdužim na svijetu – zid višestruko duži od Kineskoga zida. Taj zid nalazi se u Dalmaciji. Ali taj zid, mada se u prostoru proteže na barem 60 tisuća kilometara (što je duljina jednog i pol Zemljina ekvatora), mada mu je volumen višestruko veći od volumena svih egipatskih piramida zajedno i sedam puta je duži od Kineskog zida, nije do danas primijećen kao spomenik ljudskog rada. To je suhozid dalmatinskih vinograda! To je zid zidan barem dvije i pol tisuće godina rukama mnogih generacija dalmatinskih težaka koji su, gradeći kamenom, neplodno tlo prekriveno kamenjem pretvarali u plodne terase, a krajolik u raskošnu kamenu čipku.

Vis kao vinogradarski otok još od antičkih vremena ispremrežen je suhozidima. Ta ruralna arhitektura vizualni je identitet ovog “amfiteatra” komiške vale sa svojim nevjerojatnim oblicima razigranih reljefnih strmih padina i brda do čijih vrhova su nekada dopirali vinogradi. Taj kameni rukopis težaka, koji je nastajao stoljećima u borbi s makijom i kamenjarom za osvajanje svakog metra plodne zemlje priča je o opstanku, priča je koja govori o stoljećima mukotrpnog rada mnogih generacija koje su proizvodnjom vina i u najtežim uvjetima za sadnju vinograda uspijevali osvojiti surov kameni krajolik i pretvoriti ga u plodne vinorodne terase koje se penju do vrhova brda.

Pored geoloških znakova koji svjedoče o dinamici tla kroz milijune godina, ovi znakovi upisani ljudskom rukom nude svoju priču o milenijskoj čovjekovoj borbi za opstanak. Čitanje krajolika uključuje i interpretira ove fascinantne antropogene strukture i čudesne kamene forme upisane ljudskom rukom u pejzaž.

11. DIJAPIR – PODZEMNA “GLJIVA” OD VELIKE MASE PRASTARE SOLI

Tijekom gornjeg trijasa klima je bila suha i topla, posebno u području niskih zemljopisnih širina u kojima se tada nalazilo i područje današnjeg grada Komiže. Isparavanjem vode povećavala se koncentracija otopljenih soli u moru, a posebno u plitkim i zatvorenim lagunama u kojima su se izlučivale soli te su tako nastajale solne (evaporitne) stijene: gips (kalcijev sulfat s vodom), anhidrit (kalcijev sulfat) i halit (kuhinjska sol-NaCl). Takve uvjete i danas nalazimo u niskim zemljopisnim širinama gdje vlada suha i topla klima, poput Crvenog mora, Mrtvog mora, Perzijskog zaljeva i drugdje. Te stijene bile su duboko pokopane u Zemljinoj kori, ispod krednih vapnenačkih naslaga, da bi tijekom zadnjih nekoliko milijuna godina bile izdignute tektonskim procesima ponovo na površinu u obliku solnog dijapira koji je nalik na kilometarsku podzemnu “gljivu”, nastalu zbog utjecaja tlaka na stijene različitih gustoća. Na površini nalazimo samo izdanke gipsa s reliktima anhidrita, jer anhidrit u dodiru s vodom pri površini prelazi u gips, a halit (kuhinjska sol) se u vodenoj sredini lako otopi.

12. SELO – NAJSTARIJI DIO KOMIŽE

Predio Selo sagrađen je dalje od komiške luke zbog opasnosti od gusara. Kuće su građene pretežno od breče koja je nastala tako što je vezivni cement povezao drobljeni kameni nanos. Gradnja kamenim blokovima breče karakteristična je za stariju gradnju. Kuće u luci građene se pretežno od vapnenca dovezenog s Korčule, a nastale su tek u 19. stoljeću kada je na Jadranu prestala opasnost od gusarskih napada.

U ovom dijelu Komiže živjeli su pretežno težaci – vinogradari koji su obrađivali ne samo ravna polja prostrane komiške uvale nego i strme padine okolnih brda. Ova uvala bila je karakteristična po sorti vinove loze bugava. Bugava je karakteristična baš za otok Vis pa je moguće da su je na ovaj otok donijeli grčki kolonisti još u 4. st. pr. Kr. Ta stara sorta loze davala je vrhunsko bijelo vino koje se izvozilo čak u Francusku u vrijeme kada je europske vinograde poharala filoksera krajem 19. stoljeća.

Iz kamenih zidova kuća često rastu kapare. Reklo bi se da kapara raste iz samog kamena, ali ona svoje žilje provlači duboko među kamenim blokovima kuća u potrazi za zemljom. Njeni pupoljci konzerviraju se u vinskom octu i jedu kao prilog naročito uz filete slane sardele ili inćuna. Jedna takva kapara raste i danas na najstarijoj komiškoj kući na ulazu u uličicu Španjulovo.

Tu su dvije kuće koje su nastale vjerojatno u vrijeme gradnje benediktinskog samostana. Obje su sagrađene od breče. Jedna ima prag i nadvratnik od drva koje je staro barem osam stotina godina. Druga ima nadvratnik lučnog oblika u romaničkom stilu, a krovovi su im od kamenih ploča. Većina kuća je napuštena jer su se njihovi nekadašnji stanovnici raselili po svijetu, a najviše u San Pedru u Kaliforniji gdje Komižana danas ima višestruko više negoli u Komiži.

13. RIVA – KOMIŠKI IDIOM

Riva je prostor luke. To je karakterističan javni prostor dalmatinskih gradova. Poput grčke agore, riva je mjesto susreta ljudi, prostor intenzivne komunikacije, mjesto gdje se ljudi okupljaju i razmjenjuju informacije, pričaju priče. Tu dolaze i odlaze brodovi, iskrcava se riba, tu se trguje, pripovijeda, šeta i bdije nad brodovima kada je vrijeme opasno, jer je Komiža okrenuta otvorenom moru. To je prostor gdje će se stranac sigurno sresti s jednim posebnim, njemu nerazumljivim i neprepoznatljivim jezikom, ako pažljivo sluša pričanje domicilnog stanovništva.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske zaštitilo je 2017. viški „cokavski“ idiom kao nematerijalno kulturno dobro. Jezik je, prema UNESCO-voj Konvenciji o zaštiti nematerijalne kulturne baštine (Pariz 2003.g.), najznačajniji dio nematerijalne baštine, jer se njime prenosi i čuva kolektivna memorija društva. Idiom otoka Visa danas je njegova najugroženija baština koju treba istražiti i sačuvati za buduće generacije. On je jedinstven po svojoj slavenskoj arhaici, kao najstariji slavenski idiom na istočnom Jadranu, a također je poseban i po tome što je sačuvao do danas leksik iz „lingua franca“ idioma karakterističnog za pomorski i ribarski svijet na svim obalama Mediterana.

14. ROGAČ - KRUH SVETOGA IVANA

Rogač (Ceratonia siliqua) je iznimno vrijedna biblijska biljka. Sveti Ivan Krstitelj za vrijeme boravka u pustinji hranio se rogačem.Rogač je bio kruh graditelja piramida u Egiptu, kruh Muhamedove vojske i rimskih legija, kruh pomoraca na dugim putovanjima i galijota vezanih lancima za banke galije.Rogač je idealna hrana za preživljavanje, budući da traje dugo vremena, ne traži posebne uvjete skladištenja, jede se bez ikakve pripreme, a ljudskom organizmu daje sve potrebno za preživljavanje.

U Komiži se nalaze brojni višestoljetni nasadi rogača. Tu raste i Komiški tusti rogač, autohtona sorta rogača bujne i široke krošnje koja daje redovite i obilne urode. Njegov plod je izuzetne kakvoće, velik, širok i mesnat. To je jedna od najkvalitetnijih i najboljih domaćih sorti nastalih kroz stoljeća znanjem i trudom komiških težaka.

Osim ploda iznimnu vrijednost ima i rogačeva sjemenka.Sjemenke rogača su sitne, tvrde i imaju konstantnu težinu. Izraz karat, mjera je za dragocjene metale i izvodi se od arapske riječi quirat, ili od grčke riječi kerátion što znači rogačeva sjemenka, jer su upravo rogačeve sjemenke bile prve mjerne jedinice za vaganje zlata. Vjerovalo se da svaka sjemenka teži 0,18 grama bez obzira na oblik. To se u novije vrijeme pokazalo netočnim jer je dokazano da minimalne varijacije u težini postoje, ali u ono vrijeme to je bio najpouzdaniji način vaganja zlata.

Pradomovina rogača jest Perzijski zaljev. Odatle se on širi prema Anatoliji (Mala Azija) na područje Libanona, Sirije, Palestine, Izraela i Egipta. Već u 20. stoljeću prije Krista kulturu rogača prihvaćaju Feničani i rasprostiru je obalama Mediterana. Rogač su u Dalmaciju donijeli grčki kolonisti koji na dalmatinskim otocima osnivaju gradove – polise. Grci iz Sirakuze u 4. st. pr. Krista podižu grad Issa u Luci svetog Jurja (današnji Vis) na otoku Visu. Oni s lozom donose i kulturu rogača. U Komiži u vrijeme Venecije nastaje najveće stanište rogača u Dalmaciji, a Venecija čak zakonskim propisima potiče sadnju rogača. Uvjet za ženidbu bila je sadnja određenog broja rogača.

15. MOLO BONDA

Ovaj predio Komiže naziva se Molo Bonda, a nastanjuju ga pretežno obitelji ribara, što se i dade zaključiti iz imena ovdašnje ulice – Ribarska. Na fasadama kuća primjetljiva je zanimljiva kombinacija različitih vrsta kamena. Pored blokova vapnenca nalazimo i blokove breče: zanimljivi primjeri geoarhitekture. U ovoj ulici ribarske kuće imaju najčešće tri kata, ali ima i četverokatnica. Graditeljski princip zahtijevao je da se na što manje površine zemlje sagradi što više stambenog prostora kako bi ostalo što više plodne zemlje u okolini. Drugi razlog bila je potreba da kuće budu što bliže moru, radi komunikacije ribarskih brodova s kućama. Mnoge ribarske kuće uz more imale su prizemne prostorije namijenjene soljenju i čuvanju posoljene ribe. To su takozvane ribarske barake, zapravo male obiteljske tvornice iz kojih se izvozilo na tisuće barila slane ribe.

Kamene ploče postavljene u ovoj ulici čuvaju uspomenu na slavne Komižane: jednog književnika, jednog filozofa i jednog slikara. Andrija Vitaljić (1652. – 1737.) – svećenik i književnik baroknog razdoblja hrvatske književnosti koji je pisao u duhu protureformacije stilom barokne kićenosti. Njegovo pisano djelo predstavlja velik doprinos standardizaciji hrvatskoga jezika na štokavskoj podlozi.Antun Petrić (1829. – 1908.) – svećenik i filozof koji se proslavio kao estetičar svojom čuvenom raspravom o ljepoti: „La Definizione del Bello“. Vinko Foretić (1888.– 1958.) školovan na Likovnoj akademiji u Munchenu, niz godina živio u Parizu u kojem se družio s renomiranim pariškim slikarima te postao zapažen i priznat kubist. Zbog bolesti se vratio u rodnu Komižu u kojoj je i ostao do kraja života, slikajući portrete Komižana i ribarske motive.

16. PIZDICA - VODA NA KONTAKTU DIJAPIRA I KARBONATA, NAPUŠTENI “SLIJEPI” KOP GIPSA

Na kontaktu dijapira kojeg čine vodonepropusne vulkanske i propusne karbonatne stijene, u uvali simboličnog naziva Pizdica, 1964. izgrađeno je prvo vodocrpilište na otoku Visu koje je Komižu snabdjevalo pitkom vodom.

Upravo u toj uvali u stijenama pokraj plaže postoji rupa u stijeni iz koje cijelu godinu teče mlaz pitke vode direktno u more. Izvor je 2015. godine obnovljen te i danas predstavlja značajan izvor za Komižu i otok Vis. U tektonskom (rasjednom) kontaktu sa karbonatnim stijenama kredne starosti nalazimo okamenjene muljeve i gips. Sjeverni dio uvale Pizdica izgrađen je od okamenjenog mulja pomiješanog s vulkanskim pepelom, središnji dio uvale je od gipsa, a južni dio je velika subvertikalna rasjedna ploha na kontaktu s karbonatnim stijenama kredne starosti. Upravo su se duž te plohe mase starijih stijena istaloženih u doba trijasa kretale prema površini zbog izdizanja soli koja je manje gustoće od okolnih stijena.

Gips u uvali Pizdica se nakon II svjetskog rata pokušao rudariti, no, tada se nije znalo da su stijene u strukturnom pogledu „poput gljive“, pa su rudarenjem brzo udarili u čvrstu stijenu vapnenca kredne starosti, te je kop gipsa napušten.

17. CRKVA SVETE MARIJE GUSARICE

Renesansna crkva sv. Marije Gusarice sagrađena je u 16. st. na šljunčanoj plaži na sjevernom kraju komiške uvale. Pučko ime “Gusarica” duguje legendi o gusarskoj pljački crkve. Prema toj legendi, gusari su opljačkali crkvu i odnijeli sa sobom sliku Bogorodice. Ali kad su pokušali isploviti na vesla, njihov brod se nije mogao pomaknuti. Uzalud su pokušavali pokrenuti brod, ali bez uspjeha. Tada odluče vratiti sliku Majke Božje i, kad su to napravili, brod je zaplovio. Središnjoj renesansoj lađi u barokno su doba prigrađene sa strana bočne lađe. U njezinoj unutrašnjosti ističu se barokni oltari, slike i drveno raspelo, kao i više puta popravljane najstarije sačuvane dalmatinske orgulje, koje je 1670. napravio poljski redovnik Stjepan Kilarević iz Krakowa. Središnji oltar podignut je iznad izvora žive vode koja kroz kanal ispod pločnika crkve teče u zdenac u dvorištu. Nad njim je osmerostrana kruna s rustičnim baroknim reljefima i biblijskim prizorima (1705.).

I ovdje kao i na plaži Kamenice možemo govoriti o geološkoj podlozi koja čuva pitku vodu. Nepropusna podloga omogućuje izvor žive vode koja ovdje teče kroz crkvu u bunar koji je stoljećima snabdijevao obližnja domaćinstva pitkom vodom. Dvorište crkve bilo je mjesto okupljanja žena koje su čekale red na vodu da bi tu vodu prenosile u metalnim ili drvenim posudama na glavi pridržavajući posudu rukama.

18. GIPSNE I KVARTARNE BREČE

Breču, kamen koji se sastoji od razlomljenih stijena i vezane supstance, nalazimo ovdje oko komiške gradske plaže Gusarice. Na ovom lokalitetu nalazimo dvije vrste breča.

Gipsne breče, iznijete na površinu solnim dijapirom, izgrađene su od razlomljenih solnih stijena pomiješanih sa zdrobljenim stijenama iz pradavnog vulkanskog bazena. Ove starije, ali mekše breče odlamaju se u blokove djelovanjem mora, a mjestimično su pokrivene s mlađim ali tvrđim padinskim (siparišnim) brečama nastalim tijekom kvartara.

Kvartarne breče, prepoznajemo po crvenkastoj boji. To su najmlađe stijene komiške uvale i najdostupniji čvrsti građevinski materijal koji se koristio za gradnju brojnih kamenih kuća na području Komiže. Nastale su drobljenjem karbonatnih stijena duž tektonskih (rasjednih) kontakata s izdižučim dijapirom. Zdrobljeno kamenje zapunjavano je zemljom crvenicom. Taj materijal (sipar) okamenio se tijekom zadnjih nekoliko stotina tisuća godina u čvrstu kvartarnu breču.

NOVOSTI!

Mostly cloudy

17°C

Komiža

Humidity: 91%
Wind: E at 11.27 km/h
Thursday 14°C / 23°C Mostly sunny
Friday 20°C / 23°C Mostly sunny
Saturday 20°C / 23°C Partly cloudy